Friday, June 22, 2018

Parabola jednog razvoda

Ona živela kod njenih - bogata porodica, uticajna, moderna - ali mnogo dece, unuka, svako traži svoje i slabo ko dobija šta. On imao malu kuću na periferiji. Malo-malo, obijena, opljačkana, onda dođe policija pa pohara što je ostalo. Sreli se na romantičnom trgu: 'vidi, ona zabacuje kosu isto kao ja', 'vidi, ima oblik obrva isti kao ja'.

- Bi li ti napustila svoje i pošla sa mnom?
- Bi li ti mene gledao kao sebi jednaku, da zajedno gradimo domaćinstvo?

Ona je dobila u miraz neku kuću u Kajkavskoj, ali i to je bilo ka obodu mesta.

- Prodaj je, srušićemo i ovu moju. Imam plac u centru. U mojoj su kući zdrave cigle i kamen, na placu su stari hrastovi - poseći ćemo, biće materijala, napravićemo vilu. Biće to kuća za nas, za sve naše ljude, za svu našu decu.

Sve tako i bude. Njena kuća prodata, hrastovi izdeljani u grede, cigle i kamen preneti, vila prva posle carske. Svega preliva. I kako to biva - krenu razmirice.

- Ne mogu ja među ovim tvojim ciglama, gušim se, dodala bih nešto iz moje ulice.
- Ugradi, ali neće držati, ove su cigle odlične, to je još moj deda pekao.

Dozida ona terasu gredama iz svog kraja. Ne uklapa se. Niko je ne koristi. Propada.

- Daj da se dogovorimo. Da rekonstruišemo kuću - pola da bude od mog, pola od tvog materijala.
- Ajde idemo redom: čiji materijal za temelj?
- Neka bude tvoj - ne bi ni ona da se odrekne zdravih hrastovih greda.
- Noseća konstrukcija?
- Tvoja.
- Cigle?
- Zapadno krilo moja, istočno tvoja.
- Nameštaj?
- Opet pola-pola.

Završe kuću, u istočnom krilu dnevna soba, kuhinja, trpezarija. U zapadnom spavaća i radna. Petoro dece - jednom soba u zapadnom, ostalima u istočnom krilu. Istočno krilo buja od života, zapadno živi, ali tiše.

- Nismo se ovako dogovorili, opet se svodi na tvoje. Da se delimo!
- Zašto da se delimo, jedna je kuća, nije nikome loše - ionako je kuća na mom placu, a moji su i temelj i konstrukcija.
- Jel na tvom placu? E pa neka je na tvom placu, ali nikad više jedna kuća neće biti.

Razvod. Na sudu - zapadno krilo njoj, istočno njemu.

Ona se rastrčala po gradu, i svima objašnjava kako je istočno krilo odvojena kuća. Kako je uvek odvojena i bila, kako je pola placa oduvek pripadalo njoj, pre nego što se on i doselio u mesto. Zazidava prozore, dodaje terase, zastakljuje ih, farba krilo u drečave boje, i govori: evo, posebna kuća, zar ne vidite.

On ne izlazi iz kafane. Što zaradi propije. Tuče, pevaljke, više i ne radi, samo se busa u prsa: na mom placu, pola moje kuće! Uvek sam to znao. Samo je to od mene i htela, da mi uzme kuću. Da, kuću, htela bi ona celu. Al se namerila na junaka.  Napisao pesmu: Sačuvajmo moju kuću! Naslikao sliku Negujmo moju kuću.

- U mojoj kući živiš, ti to znaš, ne propusti da vikne kad god je vidi.

Ona se vratila u visoko društvo, ali nisu dugo imali strpljenja za njene priče o kući. On bi da se druži sa žestokim momcima, ali mu oni samo lupaju šamare i piju na njegov račun.

Vide se ponekad na bunaru. Ali pre nego što zaiskri oko, zadrhti usna, natoče vodu, brzo se okrenu i odu.

Tuesday, May 29, 2018

Do aliens speak Similarlish or Differentlish?

The community of linguists felt proud for the attention it got with the appearance of the movie Arrival. Its plot involves linguists helping to establish communication with aliens, by managing to analyze and decode the language that the aliens use. The tasks involved are based on a variation on the theme of the linguistic relativism and on actual experiences of field linguists. It turns out that alien language is quite different, but the distance between the alien language and human languages is not of a different order than the distance between human languages can be. Surprising as this may be, in a recent conference, Noam Chomsky and Jeffrey Watumull went even further, saying: "To put it whimsically, the Martian language might not be so different from human language after all" - implying that the similarities are expected to be even greater. 

Weirdly, but not unexpectedly, this has led to a new round of all the same discussions between those linguists in whose rough estimation what's universal in language is much more than what varies and those in whose rough estimation what varies is much more than what's universal. One camp was all in favor of Chomsky and Watumull's view, and the other was outraged - because even human languages are not significantly similar to each other, so an alien language should also be very different. Both camps involve an assumption of commensurability: that the alien language is nearly as similar to human languages as human languages are to each other, i.e. that it is nearly as different from them as they are from each other.

Let me try to give several reasons why it is actually very unlikely that alien languages, if they exist, are comparable to ours, or even that aliens, if they exist, have a property that can be singled out and vaguely described as language.



First degree: hardware limitations

Human language is severely delimited by the media through which it is produced and transmitted. There are limitations of sound, limitations of our vocal tract, limitations of our auditory apparatus, which for instance do not allow language to go multi-channel with an equal distribution of information across channels, or which exclude the option of choral interaction, where a large group speaks and hears different content simultaneously, possibly also retrieving, updating and mutually relating different knowledge representations at the same time.

Another limitation comes from our cognitive processing capacities. Just to illustrate their limitations, we can think of a language in which we can use pronouns even for referents we mentioned last year without causing confusion, we can have an information-archiving mechanism (an extreme case of polysynthesis) that collapses complex sentences into strings of only several short morphemes, and we could mutually cross structural dependencies in an unbounded fashion (thanks to Gisbert Fanselow for this point).

This mismatch can go as far as there being aliens who can scan, read, compare and mutually update other subjects' brains, or rather minds to stay safe from anthropocentricity. And, further, save new mind-images in other individuals next to or instead of the existing ones. They could be able to highlight a segment of an image that they recommend for being scanned and retrieved (in one step, not via smaller units). Even just very weak versions of this option yield the notion of language obsolete and inapplicable.



Second degree: software limitations

Numerous open philosophical questions show the limitations of the type of logic and of rationality that humans have. We do not know if our logic is able to see the elephant, or it may only ever access its ear. We do not know if time is yet another dimension of space or there is something special to it. Consequently, we do not know if our unidirectional movement through time is a limitation of nature, or of our own species. And communication is a notion that fully builds on the unidirectional experience of time. We do not know if all the possible worlds apart from ours are just ideas, or they are all real, and what are, if any, the constraints that all worlds obey. Therefore we also do not know what kinds of information there can be, and how it can be exchanged.

What guarantees that aliens do not command a logic that allows them to 'walk' back and forth in time? That they do not operate completely different logics, or even minds not based on any logic but for instance on holistic images of the world or on something that we are not able to think? That they do not reside in more than one different world at a time, and may communicate between worlds? That they do not manifest immediate influence over worlds and events, rather than in terms of indirect causation and prediction? That they are driven by similar instincts such as identities, the imperative of survival, pleasant vs. unpleasant sensations, reproduction and devotion to the offspring, solidarity, greed? All these are preconditions for communication the way we think of it and the way it is thought in the movie. What guarantees that aliens would be able to conceive our idea of communication, let alone to try to engage in it, to understand our concepts necessary for it to take place?



We linguists

All in all, the range of possibilities, and the levels of probabilities of each of them, are such that it makes no sense to try to explore the imaginable and unimaginable scenarios. It is not impossible that aliens speak a language within, or not far outside the range exhibited by human languages, but the probability that it is so is likely closer to the probability that they happen to speak a language which indeed is spoken by humans too, for instance - English (a rather improbable scenario), than to the probability that they do not have any homologue of language, or that they have it, but it shares very little with human language (which is actually a class of infinitely many concrete scenarios of the of the kind of aliens speaking English). 
Even our immediate neighboring animal species do not have a language minimally different from ours - the communication they engage in is quite different from ours. Yet, we expect that aliens will come to our planet (even just assuming that they travel in space, and choose destinations is problematic), and talk to us in, mutatis mutandis, yet another human language. And all that ends up serving just as absurd ammunition for the fight who's right - those who start from the assumption that each language is a separate phenomenon, or those who start from the assumptions that all languages are underlyingly the same. Even if they share the ultimate goal of meeting halfway at some point.

Monday, March 26, 2018

Osveta je slepa

Grupa koja se predstavlja kao Odbor za standardizaciju srpskog jezika ponovo ujeda. Ovog puta krivi su im Univerzitet, i naročito Filozofski fakultet u Novom Sadu, te država i pogotovu Ministarstvo obrazovanja, jer su omogućili da student koji je bodove i ocene potrebne za upis osvojio na osnovnim i master studijama crnogorskog jezika bude upisan na program Doktorskih studija jezika i književnosti, sa mogućnošću da doktorira u užoj naučnoj oblasti srpskog jezika.

Zakon
Najmerodavnija u ovom slučaju je pravna regulativa. Član 100, stav 8 Zakona o visokom obrazovanju kaže:
"Na studije drugog i trećeg stepena kandidat se upisuje pod uslovima, na način i po postupku utvrđenom opštim aktom i konkursom samostalne visokoškolske ustanove."  

Član 6 Pravilnika o doktorskin studijama Filozofskog fakulteta u Novom Sadu ovako određuje te uslove: 
"U prvu godinu doktorskih studija može se upisati lice koje ima: 1. završene odgovarujuće osnovne i odgovarujuće master akademske studije sa najmanje 300 ESPB bodova i prosečnu ocenu najmanje 8,00 upisanu i u diplomi osnovnih akademskih i diplomi master akademskih studija."

Ni reči o karakteru i programu studija na kojima je osvojeno 300 ESPB sa prosečnom ocenom 8 ili višom.

O oblastima se govori u članu 7, koji određuje mogućnost studenta da promeni studijski program u toku doktorskih studija, pa bi se iz njega moglo iščitati nešto o tretmanu studijskih programa:
"Student doktorskih studija može na lični zahtev da pređe, u okviru iste ili srodne naučne oblasti, na drugi studijski program, koji realizuje Fakultet u okviru iste ili srodne naučne oblasti... 
Srodne naučne oblasti iz stava 1 ovog člana za studijski program Jezik i književnost su: Srpski jezik, Srpska književnost, Komparativna književnost, Engleski jezik i/ili književnost, Francuski jezik i/ili književnost, Nemački jezik i/ili književnost, Ruski jezik i/ili književnost, Mađarski jezik i /ili književnost, Slovački jezik i/ili književnost, Rumunski jezik i/ili književnost, Rusinski jezik i/ili književnost."

Pravilnik, dakle, ne vidi prepreku da neko sa programa studija nemačkog ili francuskog pređe na program srpskog jezika. Razlika između dva različita jezika tu ne može biti manja od razlike između dva imena jednog istog jezika - što je realno razlika između srpskog i crnogorskog. Bar pravno ne bi mogla biti.

Mogućnost upisa na program Doktorskih studija jezika i književnosti u oblasti srpskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Novom Sadu je pravo svakog mastera crnogorskog jezika sa prosečnom ocenom većom od osam. Onaj ko se ovome protivi zalaže se za uskraćivanje jednom građaninu njegovog zakonski garantovanog prava.

Stavovi Odbora
Grupa koja sebe naziva Odbor za standardizaciju srpskog jezika vrlo glasno zagovara stav da je ono što se u naziva crnogorskim jezikom potpuno isto što i ono što se naziva srpskim. Rečima iste osobe koja u ime ove grupe govori o upisu na doktorske studije:
"U Crnoj Gori nema nikakvih lingvističkih, pa ni sociolingvističkih osnova da se govori o posebnom jeziku - crnogorskom, i tvrdim da oni koji se zalažu za crnogorski jezik nikada neće progovoriti crnogorskim jezikom. To će uvek biti srpski jezik sa izvesnim karakteristikama. Ne prave se jezici tako lako i etiketa ne menja ništa"

Crnogorski jezik je tako etiketa istog artikla za koji drugi koriste naziv srpski jezik. Master crnogorskog jezika je po suštini stvari master srpskog jezika. Šta je prepreka da neko sa ovom titulom bude primljen na doktorske studije jezika i književnosti, u oblasti srpskog jezika?

Iskustva iskusnijih
Iako se na Balkanu uzima zdravo za gotovo da svaki naredni stepen studija treba da se fokusira na užu oblast unutar one na koju je prethodni stepen bio usmeren (na primer: studije prava kao osnovne, master studije iz međunarodnog prava, doktorske iz ratnog i humanitarnog prava) - ne postoji nikakav razlog da se ovakav sled postavi kao formalno ograničenje. Ogroman je broj vodećih svetskih naučnika koji su svoju izvornu oblast menjali sasvim raznorodnom drugom oblašću. Tri godine sam i sam radio na lingvističkom projektu čiji je rukovodilac Michiel van Lambalgen, semantičar međunarodne reputacije, koji je doktorirao u oblasti kvantne fizike.

Na univerzitetima čiji se doktorski programi smatraju najboljim u svetu ne postoje nikakva tematska ograničenja za upis na doktorske studije. Čak je moguće upisati ih i bez prethodno stečene master diplome - ako kandidat uveri odgovarajuća tela da je spreman za doktorske studije. Na naslovnoj strani MIT-evog doktorskog programa iz lingvistike, verovatno najjačeg doktorskog programa lingvistike u svetu, donedavno je stajalo da se ne preporučuje prijavljivanje kandidatima sa masterom iz lingvistike, a pogotovu se ohrabruju da se prijave budući doktoranti koji su studirali psihologiju ili matematiku. Neću ulaziti u razloge za ovakav pristup, samo ilustrujem kako vrhunski doktorski programi mogu da se nesmetano , i čak i bolje, provode sa kandidatima koji u datoj oblasti nemaju nikakvo formalno obrazovanje.

O čemu je reč?
Na pitanje kako jedna grupa visoko obrazovanih ljudi sa iskustvom i u oblasti jezika i u oblasti visokog obrazvanja, kakvo god ime nosila, može da se zalaže za kršenje nečijih zakonskih prava, i to suprotno sopstvenim eksplicitno iznesenim stavovima - neću ni pokušati da odgovorim. To je samo jedan od paradoksa društva rasturenog sistema vrednosti. Ponudiću samo objašnjenje zašto. 

Grupa koja sebe naziva Odbor za standardizaciju srpskog jezika nema lingvističke ciljeve. Njeni su ciljevi isključivo usko interesni, politički i ideološki. U ovom konkretnom slučaju, njena misija je da se osveti pristalicama isto tako usko interesne, političke i ideološke ideje o posebnom crnogorskom jeziku, tako što će nekom ko se sticajem okolnosti o nju očešao uskratiti pravo na školovanje. U širem kontekstu, njen cilj je da se uspostavi kao jedna od vodećih grupa u formulisanju osnovnih teza srpskog nacionalističkog fronta, i u njihovom ostvarivanju. Iz istih razloga iz kojih se neko bez potrebne diplome pridruži navijačkim grupama Zvezde, Partizana ili Rada - jer država i stanje u društvu taj front čine izvorom brojnih i obilnih dobiti i privilegija.

Sunday, January 28, 2018

Srpski će svi studirati

Poznato je da nefunkcionalne zajednice obično lečeći problem tamo gde mu nije žarište samo uvećaju njegove razmere. Problem korumpiranog sudstva kod koga krivac često ostane nekažnjen, rešava se oštrijim kaznama. Oštrije kazne motivišu kriminalca da više novca i rizičniju pretnju upotrebi kako bi kaznu izbegao. Na kraju veći broj krivaca ostane nekažnjen.

Potpuno analognu reakciju ovih dana pokazuje zajednica ljudi koji sebe nazivaju srbistima, osim što je njena disfunkcionalnost još mnogo dublja. Novosti obaveštavaju da "Odbor za standardizaciju srpskog jezika, koji godinama upozorava na zapuštenost i ugroženost srpskog jezika i ćirilice, već neko vreme predlaže uvođenje srpskog jezika na sve fakultete". Navode se reči Srete Tanasića, predsednika Odbora za standardizaciju srpskog jezika o ljudima koji steknu visoko obrazovanje: "Kada odu iz srednje škole, u kojoj srpski jezik nije dovoljno zastupljen, oni se više ne susreću sa učenjem srpskog jezika i o srpskom jeziku. Zato vrlo loše pišu dokumente iz domena svoga poslovanja i ne znaju da je u Srbiji službeno pismo ćirilica." Eto odlične prilike da se od srca nasmejemo, ali i da se prepoznaju dve osnovne karakteristike grupe ljudi koja govori u ime zajednice srbista: neznanje i glad za političkom i finansijskom moći.

Paušalna procena iz fotelje, bez ikakvog istraživanja, ili bar sistematičnog uvida, da vosokoobrazovani ljudi "vrlo loše pišu dokumente iz domena svoga poslovanja" ravna je oceni jednog astronoma da se komete vrlo loše kreću među zvezdama i galaksijama. Čak i apsurdnija, jer da recimo jedna privatna firma prepozna da ima problema sa nekim dokumentima - prva bi se obratila Odboru, ili nekom zaista stručnom, za pomoć. Dokumenti o kojima je reč imaju svoju svrhu. I radnik i poslodavac brinu se da ta svrha bude ispunjena na najbolji mogući način. Da li su pritom ispunjeni zahtevi Odbora za standardizaciju važno je koliko i da li su zadovoljeni vizuelni kriterijumi Udruženja likovnih umetnika Srbije.


Naivna nauka, sramotno neznanje

Antropologija poznaje pojavu koja se obično naziva narodna, folklorna ili naivna nauka. To je skup verovanja o svetu koja ne odgovaraju realnim činjenicama, a nastaju u susretu načina kako naš um poima svet i našeg ograničenog uvida u činjenice vezane za samu pojavu. Na primer, ljudi naivno vakuum doživljavaju kao prostor koji usisava, dok je to zapravo prazan prostor u koji, pod atmosferskim ili drugim pritiskom, nadire gas ili tečnost iz okruženja. Vakuum NE USISAVA. Razlog za pogrešnu predstavu je da naš um prostor ispunjen vazduhom percipira kao prazan prostor, a atmosferski pritisak kao nulti pritisak - usled bezbojnosti i niske gustine vazduha te izostanka iskustva o značajno nižem pritisku od atmosferskog.

Slično tome, postoji narodna ili naivna lingvistika, u koju ulaze verovanja o jeziku koja deli većina ljudi, a za koja postoji jasno naučno saznanje da su pogrešna. Na primer, takva je predstava da je jezik pronalazak: da je neko nekad izmislio jezik, i da su nakon toga razni narodi izmišljali i razvijali svoje jezike. Deca često veruju da je naš jezik smislio Sveti Sava, ili Vuk Karadžić, odraslima ostane neka nejasna ideja o "mudrim glavama" koje su nekada davno odredile pravila našeg jezika. Ta pravila onda deca uče, prvo u porodici, a zatim u školi, a onaj ko u školi ne nauči pravila svog jezika - imaće nepotpuno poznavanje svog jezika i pogrešno će ga koristiti.



Jezik je prirodna pojava, koja spontano nastaje u ljudskoj zajednici. Do te mere da svi jezici sveta dele značajan broj zajedničkih osobina, osnovnu zajedničku strukturu, nezavisno da li su realizovani glasom ili pokretom poput jezika gluvih. I do te mere da i u zajednici koja nije nasledila jezik, čiji članovi nisu imali kontakta ni sa jednim jezikom - spontano nastaje novi jezik koji deli osobine drugih prirodnih jezika. Pokušaji da se planirano utiče na jezik jedne zajednice mogu imati samo marginalne efekte, i ti efekti će trajati vrlo kratko: kao što je trajala ekavica u Republici Srpskoj devedesetih, i kao što traju novogovorske reči u Hrvatskoj. Iako obrazovanje, pogotovu čitanje književnih dela, može pomoći da neko unapredi svoj stil, usvajanje jezika u punom kapacitetu i njegova upotreba dešavaju se bez svesnog napora i nezavisno od obrazovanja. Evo vrlo jednostavnog dokaza. Jezik Vukovih pevača smatra se savršenim primerom našeg jezika, a ne samo što su gotovo svi Vukovi pevači bili nepismeni i bez i dana obrazovanja, nego u vreme kada su pevali jezik kojim su pevali nije ni imao nikakav opis, nikakvu normu, niti se učio u školi. Marko Miljanov je u svojoj četrdesetoj godini počeo da uči da čita i piše - a njegov je tekst primer prefinjenog jezika.

Naivna slika jezika kao izuma, kao svesnog proizvoda, duboko je odomaćena kod većine takozvanih srbista, i ona se, recimo, projavljuje kada govore o zapuštenosti jezika. Zapušteno može biti dete, ili vrt, nešto čije postojanje u potpunosti zavisi od tuđe brige. Dete za koje se niko ne stara će propasti na jedan ili drugi način, a vrt koji niko ne održava neće biti vrt već šuma ili šikara. Šta biva sa jezikom o kome se niko ne stara? Više-manje isto što i kada se o njemu stara neko razuman. Najgore je pak kada neko u bazičnom sukobu sa zdravim razumom utuvi sebi u glavu da on treba da se brine o jeziku.

Šta znači da je ćirilica zapuštena i da ljudi koji pišu dokumente u okviru svoje struke ne znaju da je ćirilica službeno pismo? Da je zapuštena - to može da znači da nije prilagođavana tehnološkim zahtevima novog doba. Na primer, da nisu razvijani kompjuterski fontovi ili automatski transkriptori između latinice i ćirilice. Ako je ovo istina, a uglavnom nije, za to krivicu snose upravo srbisti, i naročito Odbor za standardizaciju koji je samozvano preuzeo odgovornost za brigu o srpskom jeziku. I to nema nikakve veze sa pukim korisnicima te ćirilice. A da ljudi ne znaju da je ćirilica službeno pismo je samo naivno-diplomatski način da se implicira da, kako je ćirilica službeno pismo, to ljudi koji na primer rade za neku firmu i za nju pišu dokumentaciju - treba tu službenu dokumentaciju da pišu ćirilicom. Ovo pokazuje da ustvari sami srbisti ne znaju kakav je status ćirilice u Srbiji, ni kakvo je značenje prideva služben u jednom i u drugom kontekstu. Ona je službeno pismo, što znači da se sva državna dokumentacija na srpskom jeziku piše i štampa ćirilicom. Upotreba u službi, na poslu je nešto drugo. Ta upotreba, kao ni privatna, ni bilo koja treća - ovim nisu obuhvaćene. Kojim će pismom programer pisati dokumentaciju za kod koji je izradio, kojim će pismom računovođa napisati platni spisak - njihov je lični izbor, ili izbor firme za koju rade.

Tanasić izjavljuje još da se "svi trudimo da besprekorno vladamo engleskim jezikom, kao da ćemo prevoditi za engleski dvor, voditi moćne svetske kompanije, a niko se ne pita zašto je potrebno poznavati i srpski standardni jezik i njime se služiti u svim vidovima javnog života". Ovde treba posebno razmotriti ono što je izrečeno, a posebno pozadinu koju podrazumeva. Pozadina je već navedeni sud o ugroženosti srpskog jezika. Ono što ga ugrožava - jeste engleski jezik. Građani Srbije više pažnje posvećuju engleskom nego maternjem jeziku, i teže da imaju doteraniji engleski nego srpski jezik. Kad ovo ne bi bilo očigledna neistina, prosečni građanin Srbije bi govorio i pisao engleski jezik bolje nego svoj maternji. Ovo bi bila neobična, ali jako dobra stvar - s obzirom na to da je poznavanje maternjeg jezika najviši nivo poznavanja koji se može osvojiti. Tada bi, dakle, prosečni građanin Srbije dva jezika govorio na maternjem nivou.

Ali ključna reč u ovom citatu je reč 'standardni'. Nije pitanje kako ćemo poznavati srpski jezik, kako ćemo dobro vladati njime, kakav ćemo imati stil - pitanje je šta znamo o standardnom srpskom jeziku. I to ne standardnom srpskom jeziku koji se spontano uspostavlja i razvija u svakom domenu karakterističnom za upotrebu standardnog jezika, nego o onome što srbisti podrazumevaju pod standardnim jezikom: skupu nasilnih intervencija u jeziku zasnovanih na naivnoj lingvistici, koje sami ti srbisti formulišu i zatim propagiraju. I nije čak ni pitanje da li ćemo takav standard koristiti tamo gde se standardni jezik normalno koristi - već da li ćemo ga koristiti "u svim vidovima javnog života". Ne može voditelj emisije namenjene adolescentima da koristi sleng, i ne može pacijent sa juga Srbije da se lekaru obrati na onome što je on usvojio kao standard, i što ima sav funkcionalni kapacitet - moraju da govore ono što Odbor nameće kao standard. Ovo je još jedan bukvalno monstruozan primer naivne lingvistike, ali i opasna, totalitarna ideja. Naivna lingvistika utoliko da svedoči o neznanju da različiti domeni upotrebe jezika zahtevaju različite registre - različite varijante, i da neki apsolutno ne trpe standardni jezik (i da i sam standadni jezik ima svoje registre od kojih neki ne trpe formalna školski nametnuta obeležja). Totalitarna utoliko što za cilj ima da svim ljudima u svim situacijama nametne jednu invarijantnu, uvek istu jezičku varijantu.

Zanimljivo je da se samo za srpski jezik insistira na standardnom, dok je engleski prosto naveden kao engleski. I još zanimljivije kada se zna da se o tom engleskom jeziku ne brine niko - da ne postoji Odbor za standardizaciju engleskog jezika, te da se u engleskom jeziku standardnim jezicima smatraju svi oni koji se uspostave na nivou javne komunikacije, od australijskog i indijskog engleskog do međunarodnog, tinejdžerskog i naučnog engleskog jezika. Kakvu bi tek zapuštenost u njemu jedan srbista pronašao, da mu je stalo. Zgodno je za šalu, ali zastrašujuće je i poražavajuće pre svega da ljudi koji rade kao naučni istraživači ili univerzitetski profesori barataju tolikom količinom banalnih naivnonaučnih predstava o jeziku, pa i o stvarnosti, i da pokazuju nepoznavanje najosnovnijih pravnih akata koji se jezika tiču.


... i nešto manje naivna zbunjenost

Kao lek za 'problem' koji uočava, Odbor nudi uvođenje obaveznih kurseva srpskog jezika na sve fakultete. Ako je "učenje srpskog jezika i o srpskom jeziku" od takve važnosti za svakog od nas, zašto ga nametnuti tek na univerzitetu? Da li predsednik Odbora ne uviđa da bi tako građani koji ne steknu visoko obrazovanje bili 'oštećeni', i 'diskriminisani'? Ne prepoznaje li nelogičnost predloga: zar nije očigledno da bi predlog trebalo da bude povećati fond časova jezika u osnovnoj školi - na nivou obrazovanja koji je za sve obavezan? I ako uviđa i prepoznaje, ako mu je očigledno, zašto onda umesto toga predlaže obavezne kurseve na svim fakultetima?

Iz istog razloga koji stoji iza cele kampanje u javnosti koja ne jenjava već decenijama: borbe za moć. Ako je posao naučnika da proučava svet onakav kakav jeste, njegova je moć jednaka stepenu uspešnosti i korisnosti njegovog istraživanja u društvenom kontekstu. Kada ste naučnik čiji su pogledi na nivou naivne nauke, nemate se čemu nadati. Ali ako naučnik, iskreno ili hinjeno naivni, sebe predstavi kao nekog ko formira jedan deo sveta, deo koji prožima živote svih ljudi, onda je njegova moć daleko veća. Ako za prirodnu pojavu uvede veštačke standarde, pojam ispravnog, ako elemente prirodnog i vrednosno neobojenog ponašanja proglasi neispravnim, i sebi pripiše autoritet da nečiji jezik diskvalifikuje kao nepravilan, te da ga nauči pravilnom jeziku. Ako proizvoljne osobine jezika proglasi za kritične za opstanak naroda, za njegov identitet, a sebe uspostavi kao autoritet koji može da pomogne da se te osobine sačuvaju - on je svoju moć drastično uvećao.

Ako još uvede srpski jezik kao obavezan kurs na svim fakultetima, onda je sebi obezbedio masivan kontigent radnih mesta visoke vrednosti - mesta univerzitetskih profesora i asistenata srpskog jezika. Znajući kako se u Srbiji dobijaju takva mesta, u pitanju je kapital za trgovanje uslugama i uticajima čiju je vrednost nemoguće i zamisliti.

Monday, January 1, 2018

Kako brojati jezike?

Zagovornici stava da su bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski četiri posebna jezika uglavnom svoju poziciju podupiru političkim i (pseudo)istorijskim argumentima. Jedini lingvistički argument za koji znam predmet je ovog teksta.
Taj argument se može sažeti na sledeći način. Govorni, živi jezik je uvek kontinuum, u njemu je nemoguće uspostaviti granice među jezicima. Kada bi se gledao živi jezik, jezik koji prirodno živi među govornicima, onda bi postojao samo jedan južnoslovenski jezik: ni bugarski, ni makedonski, ni slovenački ne bi bili posebni jezici, jer na južnoslovenskom govornom području ne postoje realne jezičke granice. Namesto živog jezika, osnov podele među jezicima i brojanja jezika moraju biti standardizovane varijante. A danas svaka od četiri države: Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Hrvatska i Srbija, provode sopstvenu standardizaciju i time formiraju svoj posebni jezik.
Pretpostavka argumenta je da države i standardizacije, te standardizacije i jezici stoje u preslikavanju jedan na jedan. Ova pretpostavka ne samo da ničim nije podržana, nego je očigledno neistinita.
Dovoljno je pomisliti na nemački, sa austrijskom, nemačkom i švajcarskom standardizacijom, ili na korejski i japanski sa nekoliko važećih pisama. A ne moramo ići ako daleko. Ako se zaista svaka standardizacija računa kao poseban jezik, onda nije moguće govoriti o hrvatskom jeziku. Na teritoriji Hrvatske, u aktivnoj su upotrebi najmanje tri međusobno prilično različita pravopisa:  Hrvatski školski pravopisHrvatski pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, te NDHovski kor(i(j))enski pravopis koji i danas upotrebljavaju nostalgičari onoga vremena. Pravopis je jedan od osnovnih elemenata standardizacije. Tri pravopisa bi morala određivati tri različite standardizacije, pa prema logici argumenta o brojanju standardizacija - i tri različta jezika. Uz ova tri jezika, tu su i najmanje dva sa srpskom etničkom etiketom: onaj u Srbiji koji je isključivo ekavski i onaj izvan Srbije koji je ili samo ijekavski, ili i ijekavski i ekavski, te najmanje dva crnogorska - onaj sa mekim s i z i onaj bez.
Ako se svaka standardizacija računa kao poseban jezik, onda nije moguć ni istorijski kontinuitet jednog jezika. Jezik se u vemenu menja, i standardizovan jezik posle izvesnog perioda zahteva temeljne reforme da bi se standard zadržao dovoljno blizu živog jezika. Jezik pre i posle reforme različito su standardizovani, i prema tome predstavljaju različite jezike.
Argument brojanja standardizacija je neodrživ. Nije institucionalna intervencija ono što određuje jedan jezik, već njegova realna upotreba, stepen različitosti, odnosno sličnosti među relevantnom varijetetima. Ono što bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski standardni jezik čini jednim jezikom jeste njihovo zasnivanje na istom organskom varijetetu: na novoštokavskim dijalektima koji se uz marginalnu varijaciju govore u sve četiri države. Sama standardizacija čini beznačajnu intervenciju na površini ogromne mase živog jezika uzetog kao osnova standardizacije.
Razlog što se bugarski, makedonski i slovenački intuitivno odećaju kao posebni jezici nije u tome što su standardizovani nezavisno od srpskohrvatskog, ili što su standardizovani u posebnim državama, već u tome što su za osnovicu standardizacije uzeli međusobno dovoljno različite varijetete iz južnoslovenskog kontinuuma. Jedini način da se hrvatski izdvoji kao poseban jezik bio bi da za osnovicu standardizacije uzme čakavski ili kajkavski. Jedini način da se srpski izdvoji bio bi da za osnovicu uzme torlački. Za bosanski i crnogorski takva mogućnost čak i ne postoji: nijedan dijalekat koji se govori u ove dve države nije dovoljno daleko od novoštokavskih govora da bi kao osnovica standardizacije dao poseban jezik.
Naravno, ovo se odnosi na sadašnji trenutak. Zavisno od jačine granica među četirima državama (odnosno od stepena migracije stanovništva i mere kulturne razmene) - nije nemoguće da se njihovi dijalekti toliko međusobno odalje da neka naredna standardnojezička reforma dovede do četiri nova standarda čije su osnovice govori dovoljno međusobno različiti da daju (delimičan) osnov za posmatranje tih standarda kao različitih jezika. Da li će se to desiti, i kada, iz ove perspektive je nemoguće predvideti. Da li bi bilo dobro ili loše je sasvim očigledno: jezik koji govorimo je utoliko veći kapital ukoliko je veći broj ljudi sa kojima na njemu možemo komunicirati, a jezik kojim jedna zajednica govori utoliko je sigurniji od izumiranja, ukoliko je sama zajednica veća i kulturno potentnija.